Zaim Imamović, jedan je od najvećih
interpretatora sevdalinke zaslužan za njen razvoj i opstanak.
Rođen je 26. augusta
1920. godine u Mrkonjić Gradu. Živio je u Travniku. Skoro sav svoj
život proveo je u Sarajevu, a povremeno je odlazio u Počitelj na
imanje, u svoju vikendicu. Umro je u
Sarajevu 2. februara 1994. godine.
Ostaje nam sjećanje na evergrina
u narodnoj muzici Bosne i Hercegovine. Ime Zaima Imamovića, kao estradnog narodnog
umjetnika, interpretatora, kompozitora, ostalo je upisano u
antologiju sevdahlinke i pjesama drugih naroda. Većinu svoga života
proveo je u tumačenju i interpretiranju sevdahlinke.
Po rođenju iz
Mrkonjić Grada nakon godinu dana sa svojim roditeljima prelazi da
živi u Travnik i nastanjuju se na periferiji zvanoj ”Bojna”. Tu
je proveo petnaestak godina, dok se 1936. godine nije nastanio u
Sarajevu. Ostao je bolan za Travnikom, a to je grad sevdaha i
sevdahlinka koji je imao svoju pjesmu ”Kolika je viš’ Travnika
bojna?” pa je Zaim za nju i sentimentalno vezan, tako da je rado
stavljao na svoj repertoar. U Sarajevu je učio tekstilni zanat, a
pomalo je svirao na dvorednoj harmonici koju mu je otac kupio. Njegov
brat Hadže i sestra Đula u to vrijeme bili su članovi MKUD
”Gajret”. Poveli su jedne večeri i Zaima na probu, gdje je
horovođa Cvjetko Rihtman pristao da čuje Zaima kako pjeva i odmah
ga zadržao. Napustio je tekstilni zanat u jesen 1939. godine. Pored
pjevanja u horu nastupao je na zabavama Društva prateći se sam uz
harmoniku. Već tada se otkriva Zaimov talenat za umjetnost. Prava
njegova karijera počinje 10. aprila 1945. godine. Tada pristupa
Radio stanici Sarajevo. Svojim glasom i osjećajem opija slušaoce.
Upravo tih dana Radio Sarajevo počinje sa emitovanjem programa i
okuplja pjevače. Prvo javljanje je 10. aprila 1945. godine kada je
tehničar na radiju Đorde Lukić-Cigo objavio: ”Ovdje Radio
stanica Sarajevo. Danas je Njemačka kapitulirala.” Tada su mnoge
emisije išle ”uživo” jer se oskudijevalo sa tehnikom i opremom.
Svaka greška ne bi se mogla brisati, ostala je u eteru. Samo na
takav način se mogao ocijeniti kvalitet pjevača. U doba kada se
gramofonske ploče nisu tako mnogo snimale, kada smo narodnu muziku
slušali preko rijetkih radio prijemnika (Kosmaj, Nikola Tesla,
Vesna...), tada smo mnogo više saznavali šta je lijepo u muzici, a
naročito u bosanskohercegovačkom sevdahu. U to vrijeme se Zaim
predstavio sa tri melodije po kojima smo ga zapamtili: ”Gledaj me
draga”, ”Mujo kuje konja po mjesecu” i ”Konja vodim, pješke
hodim”. On već tada postaje pjevač po osjećaju, a pjesnik po
duši, umio je da nam dočara prosto romantična doba koja još samo
u sevdahlinkama postoje, da nam ih približi, da ih osjetimo i
shvatimo. Njegovi uzori su bili danas skoro zaboravljeni pjevači:
Rešad Bešlagić iz Tuzle i Sulejman Džakić. Rado ih je slušao i
od njih učio kako pjesmu treba usavršiti i interpretirati. Pjesme
je prikupljao i upotpunjavao svoj već tada bogati repertoar. Njegov
glas je osoban, a pjevao je manirom koji je bio blizak, ali ipak
neuhvatljiv za mnoge pjevače narednih generacija. Zbog toga se do
sada nije pojavio pjevač za kojeg bi moglo da se kaže: – pjeva
kao Zaim Imamović. Iako danas neki kažu blizak mu je Andrija
Števanić, ipak, Zaim je Zaim, nezamjenjivi pjevač. Pjevao je malo
kroz nos, ali mu se nažal ne uzima kao vokalni nedostatak, već kao
sredstvo pomoću koga dočarava atmosferu Orijenta. Otuda nije ni
čudo što je reprezentovao našu zemlju na Folklornom festivalu
mediteranskih zemalja u Alžiru. Majstor je dinamike pjevanja, što
je veoma bitno za uvjerljivost interpretacije. Sarajevo je bilo
metropola sevdaha, pa su mnogi pjevači imali želju da ostanu i da
žive u njemu, jer je u poslijeratnim danima, iza 1945. godine,
jedini put afirmacije bila Radio stanica Sarajevo. U predratnoj
generaciji pjevača bili su: Samija Alajbegović, Munevera
Berberović, Esma Buljubašić, Lela Karlović, sestre Mira i Dragica
Sabljak, Mica Talaja, Kadira Karahasanović, Enver Ekić, Arif
Merdžanović, Hamdija Samardžić, Alija Nuhbegović (pjeva, svira
harmoniku i klavir, poslije postaje i novinar), Jozo Penava (poslije
postaje i vođa Tamburaškog orkestra Radio Sarajeva), Osman Plivčić,
Varešanović, te Avdo Buzar kafanski pjevač i svirač, i drugi Tek
negdje iza 1945. godine pojavljuje se nova garnitura pjevača u kojoj
je Zaim Imamović (pjevač, harmonikaš i frulaš), Ibrahim Aščerić,
Vejsil Hadžibegić, Jozo Kristić, Slobodan Lukić, Tugomir
Alaupović, te oko 1950. godine nastupaju: Zumra Mulalić, Nada
Mamula, Nadežda Cmiljić, Radmila Jagodić, Izeta Selimović-Beba,
Mile Petrović, Vlado Mulić, Božidar Ivanišević, Mile Bogunović
(pjevač, voditelj, humorista), Milan Eterović, Mileta Rajčević,
Safet Isović, Himzo Polovina, Zehra Deović, Zora Dubljević, Meho
Puzić, duet Mustapić-Sušac, Husein Kurtagić, Nedjeljko Bilkić,
Stanimir Petrović-Lale, Zekerijah Đezić i mnogi drugi. Mnogi od
ovih pjevača postali su veterani sevdahlinke i divne narodne izvorne
pjesme, koje je u to vrijeme naročito Radio Sarajevo arhiviralo i
emitovalo. Ipak, najveći veteran pjesme je bio Zaim Imamović. Mnoga
od poznatih imena učili su od Zaima i većina od njih je kazala da
je Zaim nezamjenjivi izvođač sevdahlinke.
Sevdahlinke koja ima svoju dušu i koja je u narodu nastala, živjela, mijenjala se, bila je do današnjih dana i ostala izraz svega onoga što je naš narod na ovim prostorima kroz vijekove živio i osjećao. Sve je kroz pjesmu kazano. Sevdahlinka je sačuvana, prenošenjem s koljena na koljeno, usmenim putem od grla do uha, od uha do grla. Njeni mnogi autori melodija i teksta su nepoznati, zato je i postala izvornom baštinom naroda koji je čuva i njeguje. Dakle, narod je njen kolektivni autor. Zaim je izraziti tenor, s lijepo obojenim glasom, jasnom dikcijom i izrazitim smislom za melizmatičko ukrašavanje melodija koje je interpretirao. Safet Isović – veteran narodnih pjesama često i ponosno ističe da se smatra Zaimovim učenikom. ”Zaim Imamović je bio prava škola lijepoga pjevanja naše bosanskohercegovačke gradske pjesme – sevdahlinke. Svejedno što je godinama bio jedan od najpopularnijih pjevača u zemlji, i nije nebitno najbolji, skromnog, tihog i nenametljivog Zaima Imamovića nikada nije pratio veliki publicitet u štampi. Imao je boju glasa zahvalnu, sjajnu i sjetnu kakvu niko nema. Zaim je imao poseban tenor, a iznad svega ukrašavao je svaku sevdahlinku na svoj način, posebnim ukrasom. Koristeći svoju tehniku, bio je karakterističan, dolazio je do efektnih rješenja u najtežim pjesmama. Imao je osoben glas, velikog volumena, velikog intenziteta, iako je pjevao na lagani i ležeran način. On nikad nije pretjerivao, imao je određenu mjeru za pjesmu.” Znao je i snimio Zaim mnogo narodnih pjesama za arhiv RTV Sarajeva koje su preuzimale i druge Radio i televizijske stanice u zemlji i inostranstva Obišao je zemlju i gradove, a bio je sa pjesmom i na nekoliko kontinenata. Učesnik je karavana pod nazivom ”Sevdah putuje Evropom”. Svuda je dočekivan i ispraćen ovacijama. Reprezentovao je našu narodnu pjesmu dostojanstveno i na najprofesionalniji način. U vrijeme kada je bio najpopularniji najmanje je zarađivao. Živio je od plate skromnog službenika Radio Sarajeva čiji je zadatak, uz ostalo bio da putuje, pjeva i uveseljava bez honorara, a počesto i bez putnih dnevnica se iste večeri morao vraćati u Sarajevo. Ne mogu a da ne iskažem nekoliko naslova sevdahlinki koje su se našle na njegovom prebogatom repertoaru: ”Haj, Moščanice vodo plemenita”, ”Od kako sam sevdah svezo”, ”Okreni se niz đul-bašču”, ”Haj, sadih almu na sred Atmejdana”, ”Ja zagrizoh šareniku jabuku”, ”Đul Fatima po đul-bašči šeće”, ”Haj, bejturane, aman, Bog t’ ubio grane”, ”Snijeg pade drumi zapadoše”, ”Kad puhnuše sabah-zorski vjetrovi”. Po mome mišljenju jedan od najljepših snimaka RTV Sarajeva je pjesma koju je snimio sa Narodnim orkestrom Radio Sarajeva, a to je: ”Oj, djevojko, ašik dušo” Nakon Drugog svjetskog rata na njegovom repertoaru su se našle i novokomponovane narodne pjesme bliske izvornom narodnom melosu. U svojim kompozicijama je i pisac teksta i kompozitor muzike. Često je sarađivao u tandemu kao pisac teksta ili kompozitor muzike sa Jozom Penavom tadašnjim rukovodiocem Tamburaškog orkestra Radio Sarajeva. Takođe je sarađivao sa veoma cijenjenim harmonikašem i vođom Narodnog orkestra Radio Sarajeva Ismetom Alajbegovićem-Šerbom sa kojim je bio nerazdvojan sve do njegove smrti 28. jula 1987. godine, a na tekstove pisca Safeta Kafedžića je komponovao muziku. Prva novokomponovana pjesma koju je Zaim zapjevao bila je kompozicija Joze Penave ”Bosno moja poharana”, zatim ”Sarajevo, behara ti tvoga”, koja glasi: Sarajevo, behara ti tvoga, znaš li reći šta za dragog moga? Otišo je već godinu dana, ja ga čekam tužna, rasplakana. Dođi, dragi, milovanje moje, pa utješi bolno srce moje. Uzalud je tvoj otac i mati, kad me, dragi, tvoj pogled ne prati.
Od pomenute pjesme se nije odvajao; uvijek bi je među prvima stavljao na repertoar. Taj njihov zajednički biser je u pravom smislu obogatio bosanskohercegovački narodni melos. Evo i nekoliko naslova Zaimovih novokomponovanih narodnih pjesama: ”Slavuj pjeva na beharli grani”, ”Sve behara i sve cvijeta”, ”Ne pitaj me stara majko”, ”Nekada sam sevdisao”, ”Što je lijepo vrelo Moščanice”, ”Na đerđefu vezak veze Fata”, ”Imam dragu u sokaku mome”, ”Srušila se kula i kapija”, ”Sinoć gledam sjajnu mjesečinu”, ”Zašto si me majko rodila”, ”Sjećaš li se draga prošlog ljeta”, ”Mrkonjiću, rodni grade”, ”Kada dođem rodnom kraju”, ”Oj, jeseni tugo moja”, ”Moj sokole, sine od zakletve”, ”Boluje mi moja draga”, ”Da sam sjajna mjesečina”, ”Kad u bašči zaspu đul behari”, ”Azemina”, ”Ne čekaj me niti sanjaj”, ”Znaš kad sam ti ljubav darovala”, ”Kad akšam dođe u mahalu staru”, ”Nije zlato sve što sija”, ”Pokraj Jajca teče voda Pliva”... Za cijeli svoj život drugovanja sa narodnom muzikom dobio je mnoga priznanja. RT Sarajevo je snimila i u nekoliko repriza emitovala jednosatnu emisiju o Zaimu Imamoviću pod nazivom ”Čovjek i vrijeme”. Nastupao je s mnogim veteranima narodne muzike, u prvoj emisiji RTV Sarajeva pod nazivom ”Sijelo na vrelu Bosne”, te u serijalu ”Priče o starim gradovima” i u posljednjem serijalu emisija pred sami rat 1992. godine pod nazivom ”Meraklije” urednika Vehida Gunića i muzičkog urednika Spasoja Beraka-Spase. U ovom serijalu je imao nekoliko svojih numera odmah u početku emisije, a u podnaslovu ”Pjesme srca”. Nastupao je i snimao audio kasete, gramofonske ploče pjevajući sa svojim sinom Nedžadom. Učesnik je mnogih festivala, naročito festivala ”Ilidža” na kojima nikada nije ostajao bez priznanja i nagrada žirija ili publike. Na festivalu ”Ilidža 1969. godine” uz poznate muzičke stručnjake postaje i sam član žirija. Na vrhuncu karijere snimio je bezbroj lijepih pjesama za arhiv Radio Sarajeva. Među njima je i pjesma ”Lov lovio Muhareme”. Na melodiju davno nastalu u narodu, pjesnik Safvet-beg Bašagić darovao je tekst, a Zaim svoju interpretaciju ”Evo ovu rumen ružu”. Sa ovom pjesmom Zaim se proslavio i smatrao je draguljem naše baštine. U rano proljeće, kad sve cvijeta i behara, kada je Hercegovina najljepša često je Zaim posjećivao Počitelj, darovao mu je i pjesmu ”Pjesma Počitelju”. Pored bosanskohercegovačkih sevdahlinki pjevao je i pjesme drugih naroda. Naročito mu je bio blizak melos sandžačkih muslimana. Posebno nam je dokazivao da je jedna od sandžačkih bisera pjesma ”Kafu mi draga ispeci oh aman, aman, dušo za mene”, koja je prvo bila interpretirana od crnogorskog pjevača Zejbe Pekušića, zatim malo preuređena muzički od Predraga Gojkovića-Cuneta iz Beograda, pa do izvedbe ”Pljevaljskih tamburaša”. Istu je Zaim uvrstio u svoj repertoar. Nastupao je na dosta koncerata u duetu sa Nadom Mamulom; u dijalogu je snimio nekoliko pjesama sa prvom damom sevdaha Izetom Selimović-Bebom. A to su pjesme: ”Hajde dušo da ašikujemo”, ”Evo mene u tom kolu” Sa Nadeždom Cmiljić i grupom pjevača u dijalogu pjeva ”Hercegovačku zdravicu”. Pjevao je sa Safetom Isovićem, te Milom Petrovićem ”Zvijezda tjera mjeseca”, ”Igrali se konji vrani”, te u duetu sa Milom Petrovićem ”Zelen lišće goru kiti” (Đure Jakšića). Često je nastupao u mješovitoj grupi narodnih pjevača koja je djelovala u Radio Sarajevu između šezdesetih i sedamdesetih godina. Negdje pedesetih godina u tvornici ”Jugoton” iz Zagreba, za nepuna tri dana snima trideset tri pjesme na petnaestak gramofonskih ploča i jednu LP ploču koje su bile vrlo krhke kvalitete (78 okretaja). Pojedinci u Radio Sarajevu su se prije rata 1992. godine neodgovorno ponašali prema stvaralaštvu Zaima Imamovića, ali i drugih solista. Mnogi arhivski snimci su uništeni, jedva je ostala emisija od petka, 2. oktobra 1964. godine u trajanju od 20 minuta, a pod nazivom ”Govore o sebi, pjevaju za vas” (O Zaimu Imamoviću, urednik Zvonimir Nevžala). O Zaimu su spjevane i pjesme za njegova života. Jedna od takvih je i ”Kad zapjeva Bosna naša” (autora Jovice Petkovića) a u izvedbi na gramofonskoj ploči (45 okretaja) pjeva Muhamed Pašić-Mašura. Poznati pjesnik i prevodilac Sinan Gudžević, koji je rastao negdje na visokom Pešteru, ponesen i oduševljen Zaimovim pjevanjem, prilikom posjete Zaimu rekao je: ”Zamišljao sam da živa ljudska legenda, Zaim Imamović, živi u svili i kadifi, kad ono tamo, Zaim živi skromno kao i svi smrtnici. On je, bolan, pravi rođeni, autentični narodni umjetnik...” Sinan mu je posvetio i jednu od svojih pjesama. Pjesma Zaimu Imamoviću Zaime, Svi vole kad pjevaš Iz grudi da se svuda čuješ a usta ne otvaraš...
Pred kraj života nečujno se povukao. Tiho je drugovao s pjesmom čiji je i autor: Bosno moja plemenita U mladost me vrati, Ja ću tebe za života, S’ pjesmom darivati...
U ratu 1992. godine pa do smrti Zaim je preživljavao. To su za njegovu starost, iscrpljenost i zdravstveno stanje bili veoma teški dani. Priča se da se za vrijeme agresije, snalazio, te dolazio u kolega i prijatelja da traži hranu, te da je svoju harmoniku nosio na pijacu da je proda kako bi preživio (sedmični list ”Ljiljan” 1995. godine). Posljednji stihovi pjesme ”Bosno, moja plemenita” kaže srce umjetnika se umorilo, iscrpilo i napatilo, prestalo je da kuca u Sarajevu, gdje je pokopan u gradu u kojem je proveo najveći dio života. Ostalo nam je sjećanje na Zaima – evergrina u narodnoj muzici. Za sve mu hvala. Nakon njegove smrti izdata je knjiga pod naslovom ”Slovo o Zaimu”, u prilogu 10 audio kaseta njegovih najboljih interpretacija pohranjenih u ručno rezbarenoj drvenoj sehari.
Sevdahlinke koja ima svoju dušu i koja je u narodu nastala, živjela, mijenjala se, bila je do današnjih dana i ostala izraz svega onoga što je naš narod na ovim prostorima kroz vijekove živio i osjećao. Sve je kroz pjesmu kazano. Sevdahlinka je sačuvana, prenošenjem s koljena na koljeno, usmenim putem od grla do uha, od uha do grla. Njeni mnogi autori melodija i teksta su nepoznati, zato je i postala izvornom baštinom naroda koji je čuva i njeguje. Dakle, narod je njen kolektivni autor. Zaim je izraziti tenor, s lijepo obojenim glasom, jasnom dikcijom i izrazitim smislom za melizmatičko ukrašavanje melodija koje je interpretirao. Safet Isović – veteran narodnih pjesama često i ponosno ističe da se smatra Zaimovim učenikom. ”Zaim Imamović je bio prava škola lijepoga pjevanja naše bosanskohercegovačke gradske pjesme – sevdahlinke. Svejedno što je godinama bio jedan od najpopularnijih pjevača u zemlji, i nije nebitno najbolji, skromnog, tihog i nenametljivog Zaima Imamovića nikada nije pratio veliki publicitet u štampi. Imao je boju glasa zahvalnu, sjajnu i sjetnu kakvu niko nema. Zaim je imao poseban tenor, a iznad svega ukrašavao je svaku sevdahlinku na svoj način, posebnim ukrasom. Koristeći svoju tehniku, bio je karakterističan, dolazio je do efektnih rješenja u najtežim pjesmama. Imao je osoben glas, velikog volumena, velikog intenziteta, iako je pjevao na lagani i ležeran način. On nikad nije pretjerivao, imao je određenu mjeru za pjesmu.” Znao je i snimio Zaim mnogo narodnih pjesama za arhiv RTV Sarajeva koje su preuzimale i druge Radio i televizijske stanice u zemlji i inostranstva Obišao je zemlju i gradove, a bio je sa pjesmom i na nekoliko kontinenata. Učesnik je karavana pod nazivom ”Sevdah putuje Evropom”. Svuda je dočekivan i ispraćen ovacijama. Reprezentovao je našu narodnu pjesmu dostojanstveno i na najprofesionalniji način. U vrijeme kada je bio najpopularniji najmanje je zarađivao. Živio je od plate skromnog službenika Radio Sarajeva čiji je zadatak, uz ostalo bio da putuje, pjeva i uveseljava bez honorara, a počesto i bez putnih dnevnica se iste večeri morao vraćati u Sarajevo. Ne mogu a da ne iskažem nekoliko naslova sevdahlinki koje su se našle na njegovom prebogatom repertoaru: ”Haj, Moščanice vodo plemenita”, ”Od kako sam sevdah svezo”, ”Okreni se niz đul-bašču”, ”Haj, sadih almu na sred Atmejdana”, ”Ja zagrizoh šareniku jabuku”, ”Đul Fatima po đul-bašči šeće”, ”Haj, bejturane, aman, Bog t’ ubio grane”, ”Snijeg pade drumi zapadoše”, ”Kad puhnuše sabah-zorski vjetrovi”. Po mome mišljenju jedan od najljepših snimaka RTV Sarajeva je pjesma koju je snimio sa Narodnim orkestrom Radio Sarajeva, a to je: ”Oj, djevojko, ašik dušo” Nakon Drugog svjetskog rata na njegovom repertoaru su se našle i novokomponovane narodne pjesme bliske izvornom narodnom melosu. U svojim kompozicijama je i pisac teksta i kompozitor muzike. Često je sarađivao u tandemu kao pisac teksta ili kompozitor muzike sa Jozom Penavom tadašnjim rukovodiocem Tamburaškog orkestra Radio Sarajeva. Takođe je sarađivao sa veoma cijenjenim harmonikašem i vođom Narodnog orkestra Radio Sarajeva Ismetom Alajbegovićem-Šerbom sa kojim je bio nerazdvojan sve do njegove smrti 28. jula 1987. godine, a na tekstove pisca Safeta Kafedžića je komponovao muziku. Prva novokomponovana pjesma koju je Zaim zapjevao bila je kompozicija Joze Penave ”Bosno moja poharana”, zatim ”Sarajevo, behara ti tvoga”, koja glasi: Sarajevo, behara ti tvoga, znaš li reći šta za dragog moga? Otišo je već godinu dana, ja ga čekam tužna, rasplakana. Dođi, dragi, milovanje moje, pa utješi bolno srce moje. Uzalud je tvoj otac i mati, kad me, dragi, tvoj pogled ne prati.
 |
| Zaim Imamović |
Od pomenute pjesme se nije odvajao; uvijek bi je među prvima stavljao na repertoar. Taj njihov zajednički biser je u pravom smislu obogatio bosanskohercegovački narodni melos. Evo i nekoliko naslova Zaimovih novokomponovanih narodnih pjesama: ”Slavuj pjeva na beharli grani”, ”Sve behara i sve cvijeta”, ”Ne pitaj me stara majko”, ”Nekada sam sevdisao”, ”Što je lijepo vrelo Moščanice”, ”Na đerđefu vezak veze Fata”, ”Imam dragu u sokaku mome”, ”Srušila se kula i kapija”, ”Sinoć gledam sjajnu mjesečinu”, ”Zašto si me majko rodila”, ”Sjećaš li se draga prošlog ljeta”, ”Mrkonjiću, rodni grade”, ”Kada dođem rodnom kraju”, ”Oj, jeseni tugo moja”, ”Moj sokole, sine od zakletve”, ”Boluje mi moja draga”, ”Da sam sjajna mjesečina”, ”Kad u bašči zaspu đul behari”, ”Azemina”, ”Ne čekaj me niti sanjaj”, ”Znaš kad sam ti ljubav darovala”, ”Kad akšam dođe u mahalu staru”, ”Nije zlato sve što sija”, ”Pokraj Jajca teče voda Pliva”... Za cijeli svoj život drugovanja sa narodnom muzikom dobio je mnoga priznanja. RT Sarajevo je snimila i u nekoliko repriza emitovala jednosatnu emisiju o Zaimu Imamoviću pod nazivom ”Čovjek i vrijeme”. Nastupao je s mnogim veteranima narodne muzike, u prvoj emisiji RTV Sarajeva pod nazivom ”Sijelo na vrelu Bosne”, te u serijalu ”Priče o starim gradovima” i u posljednjem serijalu emisija pred sami rat 1992. godine pod nazivom ”Meraklije” urednika Vehida Gunića i muzičkog urednika Spasoja Beraka-Spase. U ovom serijalu je imao nekoliko svojih numera odmah u početku emisije, a u podnaslovu ”Pjesme srca”. Nastupao je i snimao audio kasete, gramofonske ploče pjevajući sa svojim sinom Nedžadom. Učesnik je mnogih festivala, naročito festivala ”Ilidža” na kojima nikada nije ostajao bez priznanja i nagrada žirija ili publike. Na festivalu ”Ilidža 1969. godine” uz poznate muzičke stručnjake postaje i sam član žirija. Na vrhuncu karijere snimio je bezbroj lijepih pjesama za arhiv Radio Sarajeva. Među njima je i pjesma ”Lov lovio Muhareme”. Na melodiju davno nastalu u narodu, pjesnik Safvet-beg Bašagić darovao je tekst, a Zaim svoju interpretaciju ”Evo ovu rumen ružu”. Sa ovom pjesmom Zaim se proslavio i smatrao je draguljem naše baštine. U rano proljeće, kad sve cvijeta i behara, kada je Hercegovina najljepša često je Zaim posjećivao Počitelj, darovao mu je i pjesmu ”Pjesma Počitelju”. Pored bosanskohercegovačkih sevdahlinki pjevao je i pjesme drugih naroda. Naročito mu je bio blizak melos sandžačkih muslimana. Posebno nam je dokazivao da je jedna od sandžačkih bisera pjesma ”Kafu mi draga ispeci oh aman, aman, dušo za mene”, koja je prvo bila interpretirana od crnogorskog pjevača Zejbe Pekušića, zatim malo preuređena muzički od Predraga Gojkovića-Cuneta iz Beograda, pa do izvedbe ”Pljevaljskih tamburaša”. Istu je Zaim uvrstio u svoj repertoar. Nastupao je na dosta koncerata u duetu sa Nadom Mamulom; u dijalogu je snimio nekoliko pjesama sa prvom damom sevdaha Izetom Selimović-Bebom. A to su pjesme: ”Hajde dušo da ašikujemo”, ”Evo mene u tom kolu” Sa Nadeždom Cmiljić i grupom pjevača u dijalogu pjeva ”Hercegovačku zdravicu”. Pjevao je sa Safetom Isovićem, te Milom Petrovićem ”Zvijezda tjera mjeseca”, ”Igrali se konji vrani”, te u duetu sa Milom Petrovićem ”Zelen lišće goru kiti” (Đure Jakšića). Često je nastupao u mješovitoj grupi narodnih pjevača koja je djelovala u Radio Sarajevu između šezdesetih i sedamdesetih godina. Negdje pedesetih godina u tvornici ”Jugoton” iz Zagreba, za nepuna tri dana snima trideset tri pjesme na petnaestak gramofonskih ploča i jednu LP ploču koje su bile vrlo krhke kvalitete (78 okretaja). Pojedinci u Radio Sarajevu su se prije rata 1992. godine neodgovorno ponašali prema stvaralaštvu Zaima Imamovića, ali i drugih solista. Mnogi arhivski snimci su uništeni, jedva je ostala emisija od petka, 2. oktobra 1964. godine u trajanju od 20 minuta, a pod nazivom ”Govore o sebi, pjevaju za vas” (O Zaimu Imamoviću, urednik Zvonimir Nevžala). O Zaimu su spjevane i pjesme za njegova života. Jedna od takvih je i ”Kad zapjeva Bosna naša” (autora Jovice Petkovića) a u izvedbi na gramofonskoj ploči (45 okretaja) pjeva Muhamed Pašić-Mašura. Poznati pjesnik i prevodilac Sinan Gudžević, koji je rastao negdje na visokom Pešteru, ponesen i oduševljen Zaimovim pjevanjem, prilikom posjete Zaimu rekao je: ”Zamišljao sam da živa ljudska legenda, Zaim Imamović, živi u svili i kadifi, kad ono tamo, Zaim živi skromno kao i svi smrtnici. On je, bolan, pravi rođeni, autentični narodni umjetnik...” Sinan mu je posvetio i jednu od svojih pjesama. Pjesma Zaimu Imamoviću Zaime, Svi vole kad pjevaš Iz grudi da se svuda čuješ a usta ne otvaraš...
Pred kraj života nečujno se povukao. Tiho je drugovao s pjesmom čiji je i autor: Bosno moja plemenita U mladost me vrati, Ja ću tebe za života, S’ pjesmom darivati...
U ratu 1992. godine pa do smrti Zaim je preživljavao. To su za njegovu starost, iscrpljenost i zdravstveno stanje bili veoma teški dani. Priča se da se za vrijeme agresije, snalazio, te dolazio u kolega i prijatelja da traži hranu, te da je svoju harmoniku nosio na pijacu da je proda kako bi preživio (sedmični list ”Ljiljan” 1995. godine). Posljednji stihovi pjesme ”Bosno, moja plemenita” kaže srce umjetnika se umorilo, iscrpilo i napatilo, prestalo je da kuca u Sarajevu, gdje je pokopan u gradu u kojem je proveo najveći dio života. Ostalo nam je sjećanje na Zaima – evergrina u narodnoj muzici. Za sve mu hvala. Nakon njegove smrti izdata je knjiga pod naslovom ”Slovo o Zaimu”, u prilogu 10 audio kaseta njegovih najboljih interpretacija pohranjenih u ručno rezbarenoj drvenoj sehari.
Poslušajte i interpetaciju jedne od sevdalinki u izvošenju ovog doajena BiH sevdalinke:Kahvu mi draga ispeci
Nema komentara:
Objavi komentar