ILIRI
Sudeći prema nalazištima na mnogim lokalitetima po Bosni, prvenstveno srednjoj i sjeverozapadnoj, vidimo da je proizvodnja željeza jos početkom prvog milenija stare ere već uhvatila velikog zamaha.Kao posljedicu toga, imamo pojačan razvoj, privredni i vojni, ilirskih plemena, prvestveno Japoda, iz sjeverozapadne Bosne, te Dezidijata i Autarijata iz srednje, i Mezeja iz sjeverne Bosne.U periodu izmedju VIII i V stoljeća stare ere kod njih je već izvršeno društveno raslojavanje, te stvorena rodovska aristokracija.O njihovoj moći nam govore i tzv. Kneževski grobovi sa Glasnica i istočne Bosne, opremljeni sa predmetima nabavljenima iz Grčke i Italije.
Sredinom I milenija st.e. dolazi do stvaranja plemenskih saveza, a vodeća plemena medju njima su bila Japodi, Dezidijati, Dalmati, Dicioni i Daorsi, koja su često ratovala i medjusobno.U periodu druge polovine I milenija st.e., 2 su velika dogadjaja imala značajan uticaj na razvoj naše zemlje.To su prodori Gala (Kelta)1 sa sjevera Italije, te osnivanje grčkih kolonija na jadranskom području. Zbog prodora Kelta, izmedju 370 i 360 g.st.e. , plemena na sjevernom području Bosnu su trajno izmijenjena, i od njih su preuzeli mnoge osobine, kao i tekovine, poput lončarskog kola, pluga, grablji, itd.
Autarijati
Autarijati (grčki: Αὐταριάται) su bili lirsko pleme koje je doživjelo svoj uspon između VI i IV stoljeća p.n.e. O njihovom prisustvu u zapadnim i centralnim dijelovima Balkana postoje mnogi historijski podaci, filološki nalazi i veliki broj tragova materijalne prirode. Istraživanja o Autarijatima i glasinačkoj kulturi (Glasinac, visoravan u općini Sokolac) iz starijeg željeznog doba započela su krajem XIX stoljeća. Krajem XX stoljeća značajno je porastao interes za ovu temu ali uprkos intenzivnom istraživanju, sveobuhvatna studija o Autarijatima još uvijek nije izrađena.
Porijeklo Autarijata se može pratiti unazad kroz historiju sve do proto-Ilirskih stanovnika koji su u bronzano doba naseljavali područja u jugoistočnoj Bosni i gornjem Podrinju, u VI stoljeću i oko rijeka Lim, Tara i Piva te planina Povlen i Maljen do Peštera, a u V stoljeću prodrli su dublje u teritoriju današnje Srbije. Prije pohoda na Persiju, Aleksandar Makedonski je u cilju učvršćivanja sjevernih granica carstva pokorio ilirsko pleme Tribali a Autarijati su iskoristili priliku i proširili se i na teritorije oslabljenih Tribala.
Seobe naroda kulture polja sa urnama(žara) (en.: urnfield people, njem. Urnenfelderkultur) su značajno izmijenile etničku i kulturnu strukturu Podunavlja ali njihove seobe nisu u značajnoj mjeri uticale na područje glasinačke kulture u kasnom bronzanom dobu. Stabilizacija koja je uslijedila nakon seoba pokrenula je brzi etnički, kulturni i politički razvoj zajednice Autarijata. Kao posljedica toga, njihova društvena i politička struktura postala je složenija; plemenska organizacija je prerasla u principate-kneževine sa utvrđenim teritorijama oko VIII stoljeća p.n.e. U tumulusima napravljenim između VII i VI stoljeća pronađeni su veoma bogati "kneževski grobovi" u kojima su sahranjivani pripadnici mjesnih dinastija.
Zbog brojnih vanjskih političkih i ekonomskih faktora, zajednice Autarijata su se u kasnom VI stoljeću p.n.e. ujedinile u jedno političko biće. Nakon ujedinjenja, Autarijati se počinju širiti; pretežno na istok, na teritorije plemena Tribali. Osim toga, proširili su se i na jug gdje su nadvladali Ardijejce, njihove stare suparnike s kojima su se dugo vremena borili za kontrolu nad pašnjacima i slanim izvorima. Historičar i arheolog J.J. Wilkes navodi da se jedan od slanih izvora oko koga su se ova dva ilirska plemena sukubljavala nalazio u blizini Orahovice, mjesta u gornjem toku rijeke Neretve, kod Konjica. Djelovanje Autarijata na prelazu između VI i V stoljeća p.n.e. ostavilo je dubok uticaj na susjede koje su bili pogođeni njihovom ekspanzijom. Ardijejci su se pomjerili ka obali Jadranskog mora a Tribali dalje na istok. Ekspanzija Autarijata omogućila im je uspostavljanja hegemonističke kontrole nad datim dijelom balkanskog poluostrva.
Vladajuća klasa dostigla je vrhunac svog političkog i ekonomskog razvoja u V stoljeću p.n.e. što se može zaključiti iz velikog broja bogatih kraljevskih tumulusa i grobova iz tog vremena. Grčki historičar, geograf i filozof Strabon (oko 64. p.n.e. 24. godine n.e.) napisao je o Autarijatima da su "nekada bili najveći i najjači među Ilirima", vjerovatno misleći na navedeni period. Nakon dostizanja ovog vrhunca kod Autarijata počinje faza postepenog opadanja koje završava oko 310. godine p.n.e. i njihovim iznenadnim nestankom, i to prije rimskih osvajanja, a vjerovatno zbog migracija Kelta. Diodor (grčki historičar iz I stoljeća) kaže da ih je grčki vladar Kasandar (vladao Makedonijom od 305-297. godine p.n.e.) raselio oko planina Orbela (Belasica). Nedugo zatim tu su ih asimilirali Dardanci.
Zanimljiv podatak donose grčki povjesničari koji kažu kako su Kelti u početku uspjeli prodrijeti duboko u teritorij Bosne, ali su tu naišli na jak otpor Autarijata. Kako nisu nikako mogli da slome njihov otpor, pribjegli su triku. Načuli su da su Autarijati veliki slavljenici, i da vole da se opijaju, te su organizovali ogromnu trpezu, pod izgovorom da nešto slave, te se nadali da će Autarijati htjeti iskoristiti tu priliku da ih napadnu. Upravo se to i dogodilo, ali umjesto da se bore, Kelti su utekli pred njima, ostavivši zbunjene Ilire kraj stolova prepunih hrane i pića. Nasjeli su u zamku, i neumjereni u piću, brzo se ponapijali i bili bez problema svladani od strane Kelta.Kelti su Autarijate potjerali dalje na jug, što se može povezati sa arheološkim istraživanjima, koja pokazuju da je vidljivo kako od IV stoljeća st.e. nedostaju materijalni dokazi prisustva Autarijata na području njihovih dotadašnjih staništa ( Glasinac), te se pronalaze na jugoistočnom području zemlje.
Daorsi
Ilirski novac
Daorsi su ilirsko pleme koje je živjelo u dolini rijeke Neretve, na području današnje Hercegovine od 300. do 50. godine prije nove ere. Plemensko središte im se nalazilo u velikom utvrđenom naselju kod mjesta Ošanići u blizini Stoca po imenu Daorsoi ili Daorson, Daorsum (grčki: ΔΑΟΡΣΩΝ). Smatra se da je grad Daorsoi osnovan u IV-III stoljeću p.n.e. na području naseljenom još u bronzano doba. Veličina i očuvanost ovog grada navode na zaključak da je pleme bilo prosperitetno i u dobrim odnosima sa susjedima pošto nisu uočeni tragovi razaranja kao na sličnim mjestima. Pošto su imali bliske odnose sa Grcima i stalne trgovačke veze sa njima, preuzeli su grčki jezik i pismo i postepeno se helenizirali.U jednom manjem objektu u gradu Daorsoi pronađena je kovnica novca s prigodnim alatima i matricama, 39 raznih novčića (29 s likom kralja Ballaiosa iz 168. p. n. e., te 9 novčića sa grčkim natpisom ΔΑΟΡΣΩΝ i likom lađe). Novac je značio nezavisnost plemena Daorsa, kao i potvrdu da su imali razvijeno zanatstvo, kulturu i trgovinu sa drugim narodima.
Neki izvori pominju ovo pleme i pod nazivom Daversi.
Osnivanje grčkih kolonija tokom IV stoljeća st.e. je imalo velikog značaja za bosanskohercegovačka plemena jer na taj način dolaze u dodir s razvijenom antičkom kulturom, i razvijaju dobre trgovačke odnose s njima. Interes grčkih pisaca za ilirska plemena raste, te njihovi napisi predstavljaju neprocjenjiv izvor podataka danas.Glavna grčka naseobina se nalazi na donjoj Neretvi, kod današnjih Metkovića, te odatle dolinom Neretve vodila u Bosnu.Grčki trgovci su prije svega bili zainteresovani za rude i metale kojih je u Bosni uvijek bilo u izobilju. Zlato, bakar, željezo srebro i razni drugi minerali su se mijenjali za grčke zanatske proizvode – nakit, oružje, metalno i keramičko posudje.
Najveći uticaj Grci su izvršili na ilirska plemena na jugu Bosne, prvenstveno na Daorse, koji su prvi od bosanskohercegovačkih Ilira, i jedni od rijetkih Ilira uopće počeli kovati svoj novac, u drugom stoljeću stare ere. Na aversu je lik boga Hermesa, a na reversu ladja, s natpisom DAORSON.
Ilirska plemena kao sto su Desidijati,Japodi,Scordisci itd., opisana su u tim izvorima.Brojne arheoloske iskopine sirom Bosne,govore nam da su se Ilirska plemena po Bosni bavila stocarstvom i to posebno uzgojem ovaca i koza,a Rimski pisani izvori govore nam da su ova Ilirska plemena bila veoma ratoborna...vec 171 godine p.n.e.,Japodi vode rat protiv Rima,a i sami naziv "Bosna" potice od Ilirske rijeci "Bosona".Pored Ilira u Bosni u vrijeme najezde Rimljana,zive i Kelti,koji se vremenom potpuno mjesaju sa Ilirima.U drugom i prvom vijeku p.n.e. Rimljani prodiru duboko u Centralnu Bosnu,gdje konstantno ratuju protiv veoma ratobornih Ilira.
DEZITIJATI
Dezitijati, Desitijati, ili Desidijati (Daesitiates, kako bilježe drevni rimski hroničari) su Ilirsko pleme koje je u antičko doba naseljavalo dijelove Centralne Bosne. Uz Mezeje koji su naseljavali sjeverozapadnu Bosnu, Breuke sa područja između rijeke Save i Drave te Dicione iz zapadne Bosne i nekoliko drugih plemena činili su grupu pod nazivom Panonci. Dezitijati su imali naglašeno historijsko prisustvo u periodu od kraja IV stoljeća p.n.e. sve do početka III stoljeća n.e. Drevni literarni izvori sadrže opis života Dezitijata a bogati dokazi materijalne prirode o njima su pronađeni tokom areheoloških istraživanja. Dezitijati pripadaju autohtonoj srednjobosanskoj kulturnoj grupi. Tokom rimske vladavine na zapadnom Balkanu ime Dezitijata se našlo na mnogim natpisima kao i u pomenutiim djelima antičkih pisaca.
Nema sumnje da su Dezitijati činili jednu od glavnih komponenata ilirskog etno-kulturološkog bića koje se protezalo od južnog Jadrana do rijeke Dunav na sjeveru. Preciznije, Dezitijati su živjeli u samom centru ilirskog svijeta.
Porijeklo Dezitijata je vezano za proces "indo-evropeizacije" zapadnog Balkana i PodunavljePodunavlja. Ovaj proces je trajao sve do kasnog bronzano doba i početka željeznog doba kada se izdvojila/formirala srednjobosanska kulturna grupa.
Dezitijati su uspostavljali složene političke zajednice. Ovaj specifični proces dostigao je vrhunac tokom keltskih plemenskih pokreta i kulturnih preobražaja nastalih kao posljedica promjena koje je uslovilo željezno doba. Ovo se posebno ogledalo u formiranju Dezitijata kao prepoznatljive i funkcionalne političke organizacije. U stoljećima koja su uslijedila, Dezitijati su se razvili u snažnu i čvrstu zajednicu koja se odlikovala definiranim političkim, društvenim i ekonomskim strukturama. U tom periodu su Dezitijati dostigli zavidan stepen razvitka zahvaljujući, između ostalog, i povoljnom geografskom položaju, bogatim rudnim nalazištima i plodnom zemljištu.
Iza Dezitijata ostao je veliki broj ostataka utvrđenja, sela i naselja. Neki od njih su dijelom istraženi arheološkim iskopavanjima tokom kojih su otkrivene i brojne nekropole, grobnice i sl. Na ovim mjestima se nalaze dokazi duhovne kulture Dezitijata. Važna nekropola Dezitijata pronađena je u mjestu Kamenjača, u blizini Breze. Može se zaključiti da su Dezitijati imali složen religijski život. Srednjobosanska kultura i Glasinačka kultura (visoravan Glasinac u općini Sokolac) su bili centar nastanka i razvoja geometrijskog stila kao autohtonog umjetničkog izraza na zapadnom Balkanu.
Nema komentara:
Objavi komentar